Današnji tekst donosi vam moja draga prijateljica, Ana Škara. Objavila ga je u našoj grupi, i s njenim dopuštenjem, ja ga dijelim s vama.
Nešto što će vas potaknuti razmišljanje i zahvalnost.
Drage moje, odlučila sam s vama podijeliti misli koje su mi danas prošle kroz glavu dok sam stajala u čekaonici bolnice…
Naime, išla sam s mamom da obavi neke preglede,i čekala je jako dugo. Obišle smo nekoliko odjela, i na svakom isto: bezbroj lica nervozno čeka, neki teško hodaju, neki kašlju, neke voze na bolničkim krevetima, negdje djeca plaču…
Iz rodilišta izlazi nekoliko trudnica za redom, sve su zabrinute, sve nose razne papire, neke pričaju s nekim na mobitel, i govore da se nadaju da će bit sve okej- i ja se tome nadam dok čekam mamu.
Sjedim unutra. Nemirna sam, izlazim van i zapalim cigaretu. Neugodno mi je. Neugodno mi je jer stojim tamo potpuno zdrava i povlačim dim, a nasuprot mene nalazi se plućni odjel. Uhvati me tuga…uhvati me sram.
Razmišljam o ljudskoj taštini. Razmišljam o tome koliko je danas bitno izgledati dobro, kako je bitno imati isklesano tijelo, lijep ten, lijep osmjeh…
Sve ljepo…a što je sa unutra?
Što sa svim zajedno: sa zdravljem, s našim vlastitim mesom, s našim organima? Da li važnije da smo lijepi ili da smo zdravi? Da li je važnije koliko smo dobra učinili u životu, koliko smo sebe dali drugima? Toplu riječ, podršku, koliko smo poljubaca podjelili? Kakvi smo uistinu prema bližnjima i sebi, kakvi smo iznutra?
Zdrav čovjek ima mnogo želja, a bolestan -samo jednu: da ozdravi. Toga se uvijek sjetim…
Gledam dalje,prolazi čovjek obučen u Sv. Nikolu; znam da ide dječici na njihov odjel, obuzme me neobična tuga pomiješana s nadom u ljudsku dobrotu. Poželim da svi jadni ljudi koje sam gledala,mogu samo otići kućama, i bolnica da izgleda kao pustopolje…a ne kao kakav festival.
Gledam i ljude koji izlaze direktno sa plućnog, i pale cigaretu, a vidiš da nisu dobro…odustali su, neznam dal’ im zamjeram, osjećam da mi je žao, osjećam da bih nešto trebala napraviti. Ali ne mogu. Nikada mi u životu nije bilo draže što sam zdrava, poželjela sam plakati kao da je to nešto što ne zaslužujem…
Jer, život nije fer, i mnogo drugih koji isto to zaslužuju, nažalost ne prolaze to. Pitam se tko sam ja, da stojim ovdje lijepa,sretna,mlada i zdrava, dok kraj mene prolazi starost, bol, smrt i tuga u tuđim očima… Zaslužujem li to, živim li dovoljno dobro, jesam li dovoljno dobra osoba, da u ovom svijetu punom svega i svačega, ja imam obitelj, divnog dečka i svoje zdravlje? To su darovi, za koje sam zahvalna toliko puno, da sam se osjećala ponizno i polaskano, što imam te privilegije. Ako nekoga ima gore; hvala Ti, hvala Ti što sam izašla s mamom i otišla kući i ona je dobro, hvala Ti što sam ja dobro, i nadam se, da će i drugi biti…
Snažni moji, nadam se da vas je Anina priča inspirirala. Trebamo biti zahvalni na onome što imamo. Trebamo shvatiti da materijalne stvari nisu bitne, da je bitno ono što nosimo iznutra.
Trebamo njegovati i čuvati naše tijelo, ali i duh, dok kročimo kroz ovaj, nekad surovi svijet.
Budite zahvalni na svojim darovima.
Poklonite ljubav nekome. Ili osmjeh.
Ne budite sebični, jer ljubavi i sreće ima za svakoga. Samo ju trebamo dijeliti dalje.
Stay strong!