”Počela sam osjećati tjeskobu, nezadovoljstvo, neutaživu glad i nesreću. Nisam sa sigurnošću mogla reći zašto, ali znala sam što mi treba. Odmor i čišćenje.”
Bilo je subotnje jutro. Ponovno sam bila bolesna. U zadnjih mjesec dana nije prošao jedan tjedan da se moje tijelo nije pobunilo.
Moj um želio je postići mnogo, no tijelo nije moglo držati korak. Naravno, kao i većina nas, ignorirala sam prve znakove. Ignorirala sam vlastito raspoloženje, prehlade, ignorirala sam sve ono što mi govori ”hej, stani malo”.
Imala sam povišenu temperaturu. Četvrtak i petak provela sam u krevetu, sa glavoboljom, povišenom temperaturom i nekontroliranim šmrcanjem.
Nisam bila zadovoljna. Toliko energije je bilo u meni, toliko potencijalnog posla je moglo biti odrađeno, ali ja sam bila bolesna.
”Ne može to tako”- control freak u meni se javio. “Moraš odraditi trening i moraš napisati novi članak i moraš odgovoriti svima na poruke i moraš biti potpora drugima i moraš biti bolja nego što jesi.”
Moram?
Otišla sam na trening, osjećala sam se poprilično slabo. “Bolje se znojiti na treningu nego doma u krevetu” bila mi je misao vodilja. Pokušavala sam dan popratiti objavama na Instagram Storyju i Facebooku. Trening je prošao u redu, ostatak dana provela sam u krevetu, gledajući objave na društvenim mrežama, prateći koliko ljudi je pogledalo moje objave i koliko im se sviđam.
Probudila sam se kasnije no inače. U trenutku kada sam otvorila oči počela je bujica misli. Sve što trebam učiniti, sve što moram razmisliti, s kime moram razgovarati, kome dugujem odgovor ili uslugu. Tu rijeku nekontroliranih misli pokušala sam utišati mobitelom, upalila sam Instagram kao i uvijek, otvorila poruke, odgovarala, lajkala, gledala, upijala…
Otišla sam na trening, naravno. I dalje sam bila slaba ali nisam si dala za pravo da posustanem.
Polako se nezadovoljstvo u meni nakupljalo. Osjećaj je bio poprilično neuobičajen, nije ono na što sam navikla. Nije to bila ona praznina koju sam znala osjećati u naletima depresije niti ono beznađe koje imitira rupu bez dna.
Ovo je bilo tamnije, činilo me nervoznom, osjećala sam se kao da me iznutra izjeda nešto, kao da sam pokupila nekog parazita koji ima jedan cilj: da me pojede iznutra. Počela sam osjećati tjeskobu, nezadovoljstvo, neutaživu glad i nesreću. Nisam sa sigurnošću mogla reći zašto, ali znala sam što mi treba. Odmor i čišćenje.
Osim svega toga što se događalo sa misaone strane, ova prehlada ili što god je već napalo moje tijelo, nije prestajala. Baš suprotno, kulminirala je u obliku jakog kašlja koji me na trenutke doveo do ruba gušenja.
Osim što su me gušile misli, počelo me gušiti i vlastito tijelo.
Javila sam kolegi da ne dolazim na posao i nastavila spavati.
Ne znam za tebe, ali ja sam ovisna o svom mobitelu. Ne sramim se to priznati, iako se sramim što je to istina.
U mobitelu je sav moj trud i rad, moja komunikacija sa tobom, sa prijateljima, obitelji, u njemu je moj život.
Ali tko sam onda ja kada nema mobitela? Tko sam kada nestane interneta?
Da li sam i dalje osoba koja motivira, koja je puna energije ili sam samo blijeda replika istoga?
I ispričavam se svima koje je uznemirio moj odlazak iz virtualne stvarnosti. Svim prijateljima koji su se zabrinuli. Nisam se mogla pomaknuti niti sam htjela ponovno odgovoriti na pitanje što mi je. Bilo mi je potrebno da očistim um, dušu i tijelo od ove virtualne varke.
Tako sam ponedjeljak provela na krevetu, bolesna, gledajući omiljenu seriju sa malim kamenom koji mi je pao sa srca. Bila sam ponosna jer nisam posezala za mobitelom, i dalje je bio na istom mjestu, ispod televizora, ta mala crna kutijica u kojoj se nalazi virtualno ja.
Zapitala sam se, gdje su nestale moje strasti? Moje crtanje, moje pjevanje, moje dvije najveće ljubavi – kada su me napustile? Točnije, kada sam ja njih napustila?
Uzela sam knjigu Nova Zemlja, knjigu koju sam već nekoliko puta započinjala i nisam mogla dovršiti zbog konstantnog gledanja u mobitel i zvukova notifikacija. Priča mi o egu, o vlastitom ja, točno ono što meni treba. Priča mi o oslobođenju od materijalnog, baš u trenutku kada sam i sama odlučila osloboditi se od istoga.
Ono što sam željela postići jest stvoriti utočište svima kojima treba pomoć, bila to pomoć oko poboljšanja zdravlja, izgleda ili mentalnog stanja.
Pomogla sam, mnogima. I mnogi su pomogli meni. Iz tog razloga, ne iz taštine već iz te uzajamne pomoći, ne želim se odreći ove stranice. Nikada nisam ciljala na neki luksuz, na bogatstvo niti slavu, već samo na to da ja budem bolje ljudsko biće koje će uljepšati život drugom ljudskom biću, bez ikakve cijene niti računa.
Vjerujem da su mnogi odustali od čitanja ove bujice riječi, no morala sam sve svoje osjećaje i misli priložiti ovdje, kao podsjetnik samoj sebi.
Ja sam čovjek, osjetljiv i emotivan. Koliko god se nekada krila iza svojih maski čvrstoće.
Ja sam čovjek, mali i prolazan. Ali dovoljno velik da promijenim bar nekome život.
Želim da ti, kao i ja, zapamtiš koliko je ovaj svijet nesavršen i lažan. Društvene mreže nisu realna slika nečijeg života. Ja sama nisam realna slika sebe, koliko god se trudila ogoliti vlastite misli.
Ne želim se više loše osjećati zbog utjecaja interneta, ne želim više biti u tim okovima.
Drugi je dan da ja nisam dotaknula mobitel i osjećam se u većem balansu nego što sam to bila u jako dugom periodu. Ostatak dana provesti ću bez njega, ovaj članak će na društvenim mrežama podijeliti Alen.
Treba mi još malo vremena da shvatim u suštinu tko sam bez interneta, tko sam kada ne postoje fotke i motivacijski tekstovi, lajkovi i dislajkovi, oni koji me podržavaju i oni koji me iza leđa ogovaraju.
Internet nam je dao moć i slobodu govora, ali i slobodu da kažemo ono što nikada ne bi uživo i da lažiramo ono što ne možemo uživo.
Dosta mi je editiranih fotki i filtriranih tekstova, želim vidjeti i čuti istinu, želim da je svatko ono što u suštini jeste.